Nemir, zaboravljanje zadaće, prekidanje drugih i teškoće sa završavanjem zadataka dio su odrastanja gotovo svakog djeteta. Kod nekog djeteta ti su obrasci ipak izraženiji, traju dulje i otežavaju svakodnevicu kod kuće, u školi i u odnosima s vršnjacima.
U ovom članku objašnjavamo što je ADHD, na koje se znakove obično obraća pozornost, kako izgleda put do procjene i kako roditelji mogu podržati dijete.
Što je ADHD
ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću) neurorazvojno je stanje koje se očituje teškoćama pažnje, hiperaktivnošću i impulzivnošću. Kod neke djece prevladavaju teškoće pažnje, kod druge nemir i impulzivnost, a kod mnoge se pojavljuje kombinacija.
Važno je znati da je ADHD dijagnoza koju postavlja stručni tim, najčešće uz sudjelovanje psihologa i liječnika specijalista, na temelju razgovora, opažanja i informacija iz više okruženja. Nijedan pojedinačni test ni popis znakova ne može ga potvrditi.
Na koje znakove roditelji obraćaju pozornost
Znakovi se razlikuju s obzirom na dob i temperament djeteta. Neki od onih koje roditelji i učitelji najčešće opisuju:
- pažnja: dijete se lako ometa, teško prati upute u više koraka, gubi stvari i zaboravlja obveze;
- hiperaktivnost: teško mirno sjedi, stalno je u pokretu ili se vrpolji, puno priča;
- impulzivnost: teško čeka red, prekida druge, reagira prije nego što promisli.
Ključno pitanje nije postoji li neki od znakova, nego koliko su česti, koliko dugo traju i koliko otežavaju djetetovu svakodnevicu.
Slični obrasci mogu imati i druge uzroke: umor i loš san, stres, teškoće čitanja ili sluha, emocionalne poteškoće ili velike promjene u obitelji. Zato je pažljiva procjena važnija od brzog zaključka.
Kako izgleda put do procjene
- razgovor s pedijatrom ili školskim psihologom o opažanjima kod kuće i u školi;
- prikupljanje informacija iz više izvora: roditelji, učitelji, odgojitelji;
- upućivanje na stručnu procjenu i dijagnostiku kada je to potrebno.
Dodatnu objektivnu sliku pažnje i kontrole impulsa mogu dati testovi kontinuirane izvedbe. U Manasu se za to koristi QIK test, kao polazna točka za planiranje podrške i praćenje promjena, ne kao zamjena za dijagnostiku.
Kako roditelji mogu pomoći djetetu
- Predvidljiva rutina: isti redoslijed jutarnjih i večernjih aktivnosti smanjuje broj sukoba i podsjetnika.
- Kratke i jasne upute: jedna uputa odjednom, uz kontakt očima, i provjera je li dijete razumjelo.
- Zadaci u manjim dijelovima: zadaću podijeliti na kraće blokove s pauzama za kretanje.
- Pohvala truda: primijetiti i imenovati ono što je dijete napravilo dobro, odmah i konkretno.
- Suradnja sa školom: dogovoriti zajednička pravila i način komunikacije s učiteljima.
- San i kretanje: dovoljno sna i svakodnevna tjelesna aktivnost važni su za pažnju i raspoloženje.
Neurofeedback kao dio podrške
Neurofeedback se kod djece s teškoćama pažnje koristi kao neinvazivan trening samoregulacije. Istraživanja pokazuju umjerene učinke na pažnju, no rezultati se razlikuju od studije do studije, pa ga je važno promatrati kao dio šire podrške, uz stručnu procjenu i, kada je to propisano, liječenje.
Više o tome kako izgleda rad s djecom pročitajte na stranici neurofeedback za djecu.
